PRVA STRANICA
NASTAVNE JEDINICE
CRTAČKE JEDINICE
SLIKARSKE JEDINICE
GRAFIČKE JEDINICE
KIPARSKE JEDINICE
DIZAJN
LITERATURA
DIDAKTIČKI MATERIJAL
LIKOVNI ELEMENTI
KOMPOZICIJSKI ELEMENTI
LIKOVNE TEHNIKE
PJESME
PRIČE
METODIKA

     Do sada smo naveli kako trebaju biti strukturirana pitanja kojima navodimo djecu na analizu, i učinili smo prve korake osvještavanjem važnosti formata i nekim mogućnostima kompozicijskog razmještaja elemenata u tom formatu; centar, polovine, trećine, zlatni rezovi i sl. Učinimo novi korak dalje. Velik korak, koji se mnogim "osjećajnim" karakterima neće sviđati: doslovno premjerimo metrom na dječjem radu gdje je što i koliko čega ima.

     Na slici lijevo je rad učenika prvog razreda, 7 godina, sa motivom "Neobičnog cvijeta". Već smo spomenuli kako takav poticaj služi razbijanju šablone prikaza cvijeta izrazito čestoj u dječjem izrazu i često podupiranoj od odraslih. Tehnika rada je tempera. Dakle izmjerimo: format papira izvađen iz školske mape iznosi 40 cm dužine i 29 cm visine; slika je orijentirana horizontalno. Cvijet je glavna tema slike, pa nas zanima gdje je smješten; pronalazimo ga na donjoj bazi slike, povučenog ulijevo od centra. Izmjerili smo: "stabljika" cvijeta je točno 13 cm udaljen od lijevog ruba papira. Ako je 40:3 = 13,076923, tada vidimo da je dijete smjestilo žarište slike na trećinu njenog formata, sa odoka pogođenom preciznošću od 0,07 milimetra. Dosta dobro pogođeno. Nadalje, uočivši opterećenje na donjoj lijevoj trećini, pogled nas vodi u potragu za mogućom ravnotežom u gornju desnu trećinu. Na velikoj tamnoplavoj plohi tamo zapažamo promjenu tona - plava boja u gornjem kutu odjednom posvjetljuje. Mjerimo i njenu veličinu, ovog puta od desnog ruba: 13,3 cm. Ovdje je dakle sedmogodišnjak "promašio" odoka ciljanu ravnotežu trećine za 3 milimetra. Ni ovaj pogodak nas vjerojatno neće ostaviti ravnodušnim, posebno ako u cjelokupnu izvedbu slike uračunamo dob djeteta u kojoj su motoričke mogućnosti ruke još vrlo slabe. Nastavimo sa matematičkim seciranjem kompozicije; najveća ploha koju vidimo je već spomenuta ona na gornjem dijelu papira. Njena udaljenost od gornjeg ruba papira varira na vertikalnoj polovici (gdje se povlači prema gore, asocirajući možda na oblake), ali zato na najnižim isturenim točkama iznosi već poznatih - 13 centimetara. Osim ove podudarnosti ova izmjerena vrijednost ima još jednu važnost: na tom mjestu se aproksimativno nalazi horizontalni zlatni rez formata, odnos minor-major (manji-veći). Još jedan pogodak. Ima li ih još? Ima… Desna isturena "latica" cvijeta proteže se ritmičkim nizanjem različitih boja u desnu stranu, i mjesto na kojem se zaustavila ponovno mjerimo: 12 cm od desnog ruba. Velik promašaj od "čitavog" centimetra u odnosu na apsolutnu trećinu? Možda, ali na mali pomak u ravnoteži dijete odmah reagira, i na kompozicijsku vagu dodaje još jedan element - lijevo od glavnog cvijeta stavlja još jedan mali cvjetić. A gdje ga stavlja? Metar pokazuje 5 cm od lijevog ruba papira. I sada: 13 cm:3 = 4,3 cm. Dakle, metrika "trećine" ovdje je pomaknuta za cijelih 7 milimetara. Međutim; ako se sjetimo najveće (plave) plohe u odnosu na vertikalu, imali smo 290 mm visine papira podijeljene sa 130 mm visine plohe što iznosi 2,2. A sada ovih 130 mm: 50 mm = 2,6; tu se dakle odnos zlatnog reza poklapa sa 0,4 mm. To je već bolji rezultat, kakav bismo do sada već i očekivali. Ako sada ostavimo mjerenje i pogledamo strukturu izbora elemenata, onaj red matematičke preciznosti će se nastaviti.
  Ako je gornja horizontala ispunjena velikom plohom, donja je - osim cvjetovima - ispunjena točkama. Malo bolji pogled uočiti će slijedeće osobine tih točaka (govorimo o onima desno od cvijeta): prvo, nisu nabacane bilo kako, već slijede određene horizontalne nizove. I drugo, pri izboru boja za točke uočavamo prilično pravilan ritam izmjena boja: plava - crna - plava - crna itd., a iznad se u redovima sa crnom izmjenjuju druge boje. Taj princip nizanja uočavamo i na već primijećenoj desnoj isturenoj "latici" - boje se u jednakim, kratkim potezima nižu jedna za drugom: žuta, narančasta, crvena, ljubičasta, dva tona plave, zelena, smeđa i obavezna crna. Čini se da crna ne-boja ima izdvojenu važnu ulogu na slici, gradeći njen "kostur". Crn je "tučak" na oba cvijeta, crne točke su veće od ostalih, a crn potez se pojavljuje i gore-desno od izdužene latice, kao reakcija na preveliku težinu koju je opteretio lijevi, dodatni cvijet (onaj centimetar (12 cm od ruba umjesto 13) pomaka u desno na latici nije bio dovoljan). Vrijedi spomenuti i izbor boja: potpuno čista crvena nalazi se jedino u ritmičkom nizu na "izduljenoj latici" i nigdje drugdje. Osim osjećaja kako je crvena optički teška boja pa je ovdje treba i štedljivo koristiti, budimo dosljedni i izmjerimo njen smještaj - od desnog ruba ona je udaljena 14,3 cm. 400 mm duljine papira : 143 mm udaljenosti od desnog ruba iznosi 2,7 mm. Omjer u zlatnim rezovima dvaju cvjetovima na horizontali iznosio je 2,6 mm - ovdje se dakle radi o preciznosti među omjerima od 0,1 milimetar! Na kraju analize dodajmo da je sav taj silni osjećaj za red potenciran okvirom koji je dijete izvuklo po rubovima papira - točke se pouzdano neće razletjeti, a i smisao ograde označava osjećaj djeteta o vlasništvu nad svojom papirnatom parcelom, koju ono tako predano obrađuje.

     Što iz svega ovoga možemo zaključiti? Kao prvo, po sebi se razumije da svega ovog nabrojanog dijete nije svjesno. Ono ništa ne zna o zlatnim rezovima i izražajnim mogućnostima formata i boja, a kada bi i znalo njegove psihomotoričke (ne)mogućnosti bi ga omele u pokušaju da to iskoristi svjesno. Što znači da dijete to čini nesvjesno. A negdje u tom području nesvjesnog nalazi se nešto što upravlja njegovim težnjama i pokretima, nesvjesni postupci dobivaju svoje strukturalne zakonitosti koje su evidentne, vrlo vidljive i fizički izmjerljive. Na pitanje odakle dolaze te zakonitosti, nameće se zaključak: iz prirode. Naime, svi korišteni analitički pojmovi kao što su zlatni rez, ritam, ravnoteža, komplementarni odnosi ili kontrasti npr. nisu čovjekove izmišljotine; to su samo nazivi, imenovatelji pojava koje je čovjek već odavno uočio u svojoj okolici i prepoznao njihovo učestalo ponavljanje. Time se zapravo umjetnost oduvijek i bavila: kako izdvojiti i shvatiti suštinske zakonitosti prirode. I te suštinske zakonitosti sada pronalazimo u čovjekovom nesvjesnom, podsvjesnom, nadsvjesnom - svejedno kako to nazvali. Važno je da svijest očigledno smeta: to u dječjem crtežu vidimo kao šablonu; a šablonizirano, stereotipno  ponašanje i izrazavanje vidljiva je karakteristika i odraslih. Štoviše, znamo da se s godinama fleksibilnost svijesti smanjuje, i da "znanje" zapravo blokira "istraživanje" i "mišljenje" čime se stereotipovi još više produbljuju. Zato i kod djeteta, iako ima mnogo manje "znanja" pa mu je sloboda otkrivanja veća, motivacija igra presudnu ulogu - dijete moramo "zaigrati" likovnim zadatkom (dakle na određenom "igralištu", da ne dođe do miješanja izražajnih jezika), i time zaobići svjesno u njemu. Tada se otvaraju vrata iskonskih, primordinarnih elemenata građe prirode, i pojavnosti se postavljaju u odnose koji fasciniraju svojom unutarnjom logikom i redom. Tako, ova poklapanja prepoznata analizom ne odaju izvanrednog "genija", već ukorijenjenost čovjeka u prirodne odnose iz kojih je potekao. Sve je ovo poznato i umjetnicima, koji raznim tehnikama kopaju putove do nesvjesnog u sebi (korištenjem pogrešne ruke npr., ili radom zatvorenim očima i sl.), i koji teorijom osvještavaju i praksom istražuju vidljiv i nevidljiv red u prirodi. A odakle taj kompleksan red tamo, već je pitanje filozofskog i teološkog karaktera.

      Veliki slikar, likovni teoretičar i pedagog Paul Klee je 1912. g. zapisao: "Postoje još i prapočeci umjetnosti, koji se najprije mogu naći u etnografskim zbirkama ili kod kuće u vlastitoj dječjoj sobi. Čitatelju, ne smij se! I djeca to mogu… Usporedne pojave su i radovi duševnih bolesnika… Sve to valja uzeti s najdubljom ozbiljnošću, ozbiljnije nego sve pinakoteke…" (Tagebücher von Paul Klee. 1888.1912, izd. Felix Klee, Köln 1957, br. 905 (1912.). Zato privlačnost narodne umjetnosti, zato prepoznavanja "osjećaja sviđanja" i u zalasku sunca, cvjetnoj livadi, beskrajnim tonovima mora i prirodi uopće; i bez metra i ravnala, neuništeni dijelovi nesvjesnog u nama prepoznaju prirodu oko sebe kao svoj dom, u koji smo ukorijenjeni i koga smo nerazdvojni dio.

Miroslav Huzjak