Pomoć i uputstva za upotrebu   Jezičnost i vizualni jezik: riječ i slika

 PRVA STRANICA 

   

Likovni elementi
Kompozicijska načela

Metodičko usavršavanje srednjoškolskih nastavnika likovne umjetnostiOvo su stranice za metodiku nastave likovne kulture u srednjoj školi autorice prof. Jadranke Damjanov. Pošto te stranice također sadrže velik pojmovnik likovnog jezika, možete uz objašnjenja na mojim stranicama kao dopunu pogledati i objašnjenja istog pojma na ponuđenim stranicama, objašnjenih nešto drugačijim pristupom.

ZNAK
Saussure znak (paradigmu) dijeli na dvije polovine:
označitelj i označenik - označitelj riječ, odnosno akustička slika (psihički otisak) i označenik pojam na koga se taj naziv odnosi. Čini nam se kako je te polovine nužno čine jedno cijelo; ali u prijevodima s drugih jezika otkrivamo kako nije tako: ne engleski nećemo moći prevesti riječ "odgoj" jer englez uopće ne poznaj taj koncept. Kao ni mi starogrčki "logos". Označitelj dakle nije naziv za označenika, već njegov interpretator. Apstraktna slika pokazuje označenika bez teme; neosviještena publika u njoj očajnički traži asocijacije kako bi stvorila označitelja; u glazbi se traže emocije. Međutim, označitelji su naprosto boje i tonovi. Poezija se često igra zadrškama i razdvajanjima označitelja i označenika: "ja-buka, ti-buka", npr., ili "Taram, baram, beca". Označitelj mogu biti i kodirani pokreti (skidanje šešira, pružanje ruke), intonacija glasa i drugo. Komunikacija je dekodiranje dogovorenih znakova.

 

Vizualni jezik i likovni govor
  F. de Saussureovo razlikovanje pojma langue (jezik, jezik kao sustav ili jezik u užem smislu riječi), language (jezičnost, sveukupnost jezičnih pojava, jezik u širem smislu riječi) i parole (govor, besjeda) omogućilo je slobodniju upotrebu pojmova jezik i jezičnost nego što je usko lingvistička i stvaranje nove discipline koja se bavi znakovnim sustavima (semiologija). Language kao semiološki termin može se danas odnositi i na neverbalne znakovne sustave koji udovoljavaju zahtjevu dviju jezičnih osi: sintagmatskoj i paradigmatskoj, (iz knjige J. Damjanov: "Vizualni jezik i likovna umjetnost", Zagreb 1991.). Paradigme su znakovi; sintagme su sustavi, sintakse, pravila po kojima se znakovi raspoređuju. U lingvistici, paradigme su slova ili riječi; sintagma je gramatika.
  Tako nam je sada dozvoljeno načiniti usporedbu: kao što glasovi ili slova povezani po gramatičkim pravilima čine artikuliranu rečenicu, tako i likovni elementi (točka, crta, boja) povezani po pravilima kompozicijskih načela (ravnoteža, kontrast, ritam...) čine likovnu artikuliranu "rečenicu". Stoga vizualni jezik čine likovni elementi (paradigme) i kompozicijska načela (sintagme). I kao što u književnom jeziku različiti glasovi, slova i riječi nabacani bez gramatike nemaju smisla (osim eventualno subjektivnog, ako netko izmišlja vlastiti jezik), tako ni nabacane crte, boje i mrlje bez kompozicijskih sintaktičkih pravila nemaju likovnog ni estetskog smisla, odnosno sadržaja - tako uostalom često nastaje kič, odnosno nepoznavanje likovne gramatike.
  Jezik i govor međusobno su prepleteni; nema jezika bez govora i obratno. Razlika ipak postoji: jezik je opći sustav elemenata i sintaktičnih pravila, a govor je praktična upotreba jezika, individualiziran i poseban za svakog pojedinca; s druge strane jezik je jednak za sve. Govor se ostvaruje kroz medij; za verbalni govor potrebna je usna i nosna šupljina te jezik; za likovni govor trebamo likovno-tehnička sredstva (olovka, ugljen, kist...), ali i vlastitu ruku i motoričku uvježbanost. Mediji također mogu imati vlastiti jezik; ista ruka načiniti će različite linije ugljenom (prašnjava) i perom i tušem (oštra, napeta).



Afazija i struktura jezika

 

Najbolji primjer razlikovanja lingvističkog i likovnog govora možda su neke slike Renea Magrittea. On je naslikao više slika s mrljama na kojima je pisalo "ormar", "oblak", "jabuka". Napokon je naslikao posve realistički ovu sliku - lule - ispod koje piše: "Ovo nije lula". Sam Magritte je za tu sliku rekao: "Jasno je; naslikana lula nije lula. Možda zvuči simplficistički, ali to je pravi šok za ljude... koji ne razmišljaju".

Sličan pokus možemo načiniti i ovako:
   ŽUTO

   Istraživanje poslijedica bolesti mozga afazije koja blokira jednu moždanu polutku (lijevu ili desnu) i tako dezintegrira glasovni sustav, potvrdilo je F. de Saussureovu teoriju o dva aspekta jezika.
   Razlikujemo dvije temeljne vrste afazije: u slučaju poremećaja paradigmatskog shvaćanja (Jakobson to naziva poremećaj sličnosti) bolesniku je prijeko potreban kontekst; ako je riječ izvađena iz rečenice ona mu ništa ne predstavlja. On će olovku opisati njenom funkcijom: "Za pisanje". Kada je zamoljen da ponovi riječ "ne", jedan je pacijent odgovorio: "Ne, ja ne znam kako to učiniti." Ista riječ u različitim kontekstima za ovog su afatičara dva različita pojma. Kada se nije uspio prisjetiti riječi za "crno", opisuje ga kao "ono što se čini za mrtvoga"; to je skratio u "mrtav".
    U slučaju poremećaja sintagmatskog shvaćanja (Jakobson govori o poremećaju susljednosti ili agramatizmu) narušena je sposobnost građenja rečenice; rečenica postaje "hrpa riječi". Prvo iščezavaju riječi s čisto gramatičkim funkcijama: veznici, prijedlozi, zamjenice i članovi, stvara se tzv. "brzojavni stil". Čest je infinitiv i nominativ od padeža. Složenicu poput Thanksgiving (blagdan zahvale) ovaj afatičar razumije, ali ne shvaća značenje riječi thanks i giving. On razumije paradigme, ali ne i sintagme.
Iz knjige: Temelji jezika, Roman Jakobson, Morris Halle, Globus, Zagreb, 1988.

Ovdje vidimo sliku Renea Magrittea "Ključ snova" koja se igra odnosom vizualnog i lingvističkog jezika, te odnosima označitelja i označenika. Ispod slike konja piše "vrata". Je li to humor? Ili aludira na vrata štale? Ili cijelu kompozicije treba dekodirati kao prozor? Nema točnog odgovora; gledatelja se pokušava otklonom podsjetiti kako cijeli svijet gleda kroz lingvističko dekodiranje.

 

Stvorili smo rascjep vizualne forme i verbalnog sadržaja koji nam može biti pomoć u svjesnom oslobađanju od shematskog opažaja. (iz J. Damjanov: "Umjetnost avantura", Hermes izdavaštvo, Zagreb, 1998.)

     Napokon, napomenimo kako su paradigme disciplinarne, a sintagme interdiscilpinarne. To znači da kroz paradigmu prepoznajemo o kojoj se disciplini (području) govori: u glazbi su paradigme note, u matematici brojevi, u plesu pokreti, u lingvistici slova i riječi, u slici boje, linije itd. Sintagma je stvar komponiranja; sintagmatsko pravilo može biti identično za sve discipline i kao takvo je interdisciplinarno. Primjerice, lako možemo zamisliti zrcalno simetrične note (c-d-e:e-d-c), zrcalno postavljene geometrijske likove ili brojeve (1-2-3:3-2-1), zrcalno pokretanje udova plesača ili više plesača, zrcalnu rečenicu (tzv. palindrom: "Perica reže raci rep"; jednako se čita slijeva i zdesna) ili zrcalno postavljene boje na papiru.
   Stoga,
jezičnom upotrebom paradigmi i sintagmi nam je omogućeno stvaranje korelacija više razine između nastavnih predmeta, tzv. strukturna korelacija. Za razliku od tematske korelacije gdje se kroz predmete provlači zajednička tema (slikamo lišćena satu likovne kulture, čitamo pjesmice o lišću na satu hrvatskog jezika, proučavamo ga na satu prirode i društva, itd.), pri strukturnoj korelaciji kroz nastavne satove provlačimo sadržajni pojam, npr. simetrija, ritam, linija i drugo.
    Stoga kada slikamo glazbu (nevizualni poticaj) nećemo slikati njen doživljaj, već njenu kompoziciju (glazbenik se, uostalom, i zove kompozitor). Poslušati ćemo s djecom kratku glazbenu kompoziciju (minuta ili dvije) koja u sebi sadrži jasno naglašene elemente glazbenog jezika; a zatim ćemo tražiti da djeca načine "prijevod": ako su na strani glazbe kontrasti tiho-glasno, visoko-nisko, brzo-sporo, jedan instrument-orkestar, jedan ton-akord; koji kontrasti će moći tome odgovarati na slici?
Na sličan način zadržavamo sintagme a prevodimo paradigme obrađujući poeziju na satu hrvatskog jezika; za primjere kompozicijske analize pjesama pogledati OVDJE. Više o korelaciji pročitajte OVDJE i OVDJE.

    I analiza je vezana uz riječ i sliku; stara poslovica kaže kako jedna slika vrijedi 10000 riječi. Te riječi, međutim, lako mogu biti pogrešne ako se ne uvježba vještina analize. To se lako može isprobati: dovoljno je da pokušate preko telefona točno opisati ono što vidite, po mogućnosti neki jednostavan ali apstraktan crtež (kako nositelj opisa ne bi bili označitelji).
    Više o analizi vidjeti OVDJE, OVDJE i OVDJE.