Ljudi su od davnina promatrali svijet oko sebe koji ih je oduševljavao i zadivljavao. U mnogome su bili maleni, zbunjeni i bespomoćni pred velikim, tajnovitim i nedokučivim izvanjskim svijetom, a i njihov unutrašnji bio im je jednako tajanstven.
    Prvi korak usmjeren ka tom svijetu bio je prinošenje ruke, stopala, lakta kojima su pokušavali porediti i mjeriti stvari koje su ih okruživale. Prvotni odnos među stvarima time je donekle bio uspostavljen.

    Sistem rešetki sastojao se od nekoliko horizontalnih i vertikalnih linija koje su služile kao vodiči, ali u početku još nije bio zasnovan na matematičkim dostignućima i precizan kao onaj kojega su razvili u kasnijim razdobljima. Iako su se Egipćani striktno držali rešetkastog sistema, on se mijenjao kroz vrijeme, zajedno sa promjenama u shvaćanju idealne ljudske ljepote. Za vrijeme Srednjeg Kraljevstva (12. dinastija) umjetnici su razvili mrežu koje će se održati stoljećima. Sastojala se od 18 jednakih kvadrata u koje se ukalupljivalo ljudsko tijelo od stopala do linije kose. U prikazu stojeće figure dva kvadrata korištena su za lice( od linije kose do baze vrata), 10 kvadrata od vrata do koljena, 6 kvadrata od koljena do stopala. Devetnaesti kvadrat korišten je za kosu, ali se nije brojao sa ostatkom tijela. Sjedeća figura sastojala se od 14 kvadrata, ili 15 zajedno sa kosom.
    U periodu Amarne mijenja se prihvaćeni model ljudskoga lika, a tako i rešetkasti sistem. Kralj Ehnaton preferira figure sa dužim vratom, širim bokovima i manjim tankim nogama, pa rešetka ima 20 kvadrata,odnosno 2 dodatna od koljena do vrata kako bi se izdužio vrat. Nakon Ehnatonove smrti na vlast dolazi Tutankamon i ponovno vraća rešetku sa 18 kvadrata.
     U Kasnom Periodu ( 25. dinastija) ideal lijepog se mijenja, ljudski lik se produžuje, a norma postaje 21 kvadrat. Na nekim nedovršenim egipatskim reljefima, slikama i skulpturama još se i danas mogu vidjeti te blijede pomoćne crvene linije.

    Egipatski plošni prikaz ljudskoga lika (glava i noge iz profila, oko i trup an fas) bio je promijenjen u Grčkoj koja stavlja čovjeka u središte svog istraživanja, te on postaje mjerilo svih stvari , što posebno primjećujemo u grčkom kiparstvu. Sve skulpture koje prave zasnivaju se na proporcijama ljudskog lika, skladu i harmoniji djelova i cjeline.
     Poliktetov Kopljonoša smatra se najvećim dostignućem klasične grčke skulpture. Razmjeri statue određeni su odnosom glave prema visini ( 1:7) i šake prema čitavoj visini( 1:10), zlatni rez odgovara položaju pupka,a širina ramena gotovo je jednaka visini trupa.
    Grci pozornost pridaju i odnosu arhitekture i skulpture,koje su također u skladnom odnosu. Skladni odnos proizlazi iz poimanja broja kao suštine pojavnog svijeta,a ta ideja je sažetak Pitagorejske tradicije koja je našla primjenu u gotovo svim područjima ljudskog života i apstraktnog mišljenja.

    Sukladno takvom shvaćanju svijeta u razdoblju Srednjeg Vijeka zadržava se važnost brojeva i njihovih odnosa u umjetnosti,ali ne u prikazima ljudskog lika već prvenstveno u arhitekturi. Simbolika broja kao božanskog nalazi svoje mjesto u arhitekturi.
    Tijekom narednih stoljeća jačanjem crkvene umjetnosti mijenja se odnos prema prikazu i značenju ljudskog tijela koje izlazi iz središta prikaza. U razdoblju romanike likovi postaju plošni, podložni plohi ( i Crkvi), deformirani. Javljaju se posebni proporcionalni odnosi likova zbog zakona hijerarhije - likovi se isprepliću, prelaze jedan preko drugoga.

    Tek se na prijelazu iz kasnog srednjeg vijeka na ranu renesansu kod Giotta mijenja plošni prikaz i zamjenjuje trodimenzionalnim koji se podudara sa budućim shvaćanjem svijeta karakterističnim za razdoblje renesanse. Ljudi počinju proučavati antičku umjetnost, te se vraćaju antičkim idealima i ponovno stavljaju čovjeka u središte interesa.

    Leonardo da Vinci piše Traktat o slikarstvu u kojem se između ostalog bavi općim mjerama ljudskoga lika. On istražuje prirodu, anatomiju i sam život, te gleda kako bi to znanje mogao primijeniti. Smatra kako u prirodi ništa u potpunosti ne sliči jedno na drugo, te stoga treba voditi računa o raznolikosti oblika. Mora se steći znanje o mjerama čovjeka i ostalih bića i stvari,a svi njihovi djelovi trebaju odgovarati cjelini.
     Lik u Leonardovu dijagramu prikaz je Božanskih proporcija gdje pentagonalnom simetrijom prikazuje konstituciju tijela (2 noge, 2 ruke i glava). Cijelo tijelo uokvireno je u kvadrat od stopala do vrhova prstiju i glave,također i ruke raširene u visini ramena. Lik je podijelio prema zlatnom rezu (1.618:1) koji je centar raširenih ruku i nogu, a u visinu ulazi 8 dužina glave.

    Prijelaz iz razdoblja visoke renesanse u barok nazivamo manirizmom u kojem dolazi do rušenja renesansnih ideala i vrijednosti, a time i ideala ljepote. Razlog tome je osjećaj gubitka stabilnosti potpuno uređenog svijeta, opadanje duhovnih vrijednosti i javljanje društvenih i osobnih kriza. Taj gubitak jednostranog i uređenog pogleda na svijet očituje se u javljanju više perspektiva, više pogleda na svijet i događaje.
     U takvom vremenu živi jedan od najvećih njemačkih slikara uopće, Albrecht Durer. Upoznat sa radovima Leonarda da Vincija Durer je istraživao nove načine konstruiranja ljudskog lika obraćajući pažnju na oblik i proporcije koristeći krugove, trokute i razlomke.
     Istražuje ljudsku glavu i karakter lica, mijenjajući ga korištenjem transformacijske rešetke. Na taj način stvara novi ideal proporcija različit od klasičnog kanona. Tijelo se izdužuje i jednako je dužini 9 do 10 glava te postaje iskrivljeno i nerealno.

    Drugi značajan umjetnik ovoga razdoblja koji namjerno deformira oblike je Parmigianino koji to čini kako bi dokazao promjenjivost kanona i postigao suprotnost renesansnom shvaćanju idealne ljepote.

    U 19. stoljeću počinje se ponovno javljati zlatni rez u teoriji umjetnosti, a popularan postaje u 20. stoljeću sa Neufertom i Le Corbusierom ( pravo ime Charles Edouard Jeanneret) koji ne preporučava određene proporcije već samo daje odrednice koje bi kontrolirale geometrijsku organizaciju. Samo u MODULORU spominje svoj model koji se zasniva na dva niza koji su izvedeni iz zlatnog reza , a odnosi se na proporcije ljudskog tijela. Polazne mjere su 226 cm (uspravan čovjek sa podignutom rukom), a visina čovjeka je 183 cm.